<br />U Baru su litije uvijek, poslije Podgorice i Nikšića, najbrojnije. Novi hram, posvećen Svetom Jovanu Vladimiru, kao da je tek sad zasijao u svoj svojoj ljepoti, kad ga vidimo ukrašenog i okruženog veličanstvenom litijom ljudi.
Zetski kralj, sveti mučenik Jovan Vladimir, ojačao je ovu litiju time što njegovo žitije uči kako se podnosi žrtva za spas naroda. On je radi mira i opstanka svoje braće pristao da bude sam zarobljen i bačen u tamnicu. Oslobodila ga je careva kćerka Kosara i uzela za svog muža. On je poslije ponovo imao da podnese žrtvu za svoju vjeru. Posječena mu je glava od čovjeka iz najbližeg roda, koji mu je posle uzeo svu imovinu (zemlju). To je bilo prije hiljadu godina, a evo sad opet, u naše vrijeme, silna pohlepa i lakomost spopale našu državnu vlast, hoće da prevare i uzmu ono što je još Jovan Vladimir stekao. Skidaju glave onima koji su se žrtvovali da obnove svetinje i ožive ih. Traže da se monasi i monahinje protjeraju kao najdalji stranci, jer nemaju državljanstvo. Sveti Jovan Vladimir je kažu njihov, jer vode državu koja je potekla od njega. Pogledajmo paradoks, hrišćanski mučenik je njima sve ostavio, a za monahe, koji nose anđelski lik, zapovijedio je progon i zabranu boravka!? Ove litije imaju Jovana Vladimira kao svetitelja koji pomaže da se u miru odbrani ono što nam je sveto: čast, vjera i hrišćansko dostojanstvo. Zna se da božiji sveci štite monahe i manastire jer se tamo najviše čuje molitva i pohvala Gospodu Bogu.
Kada nema pameti u glavi narodnih starješina i zakonika, vladika Nikolaj im upućuje poziv da se vrate na put pravednoga Boga, Stvoritelja i Spasitelja, i onda će njihov narod živjeti u miru i sreći. On piše u svom 65. Pismu: „Kakvo nam je vjerovanje, onakvo nam je i vladanje” (str.198). Odnos države prema Crkvi u svim republikama bivše SFRJ poslije svih dramatičnih suparništava rješavan je zakonskim aktima koji su, uglavnom, bili pravični. Samo u Crnoj Gori, državne vlasti su istakle predlog da se Crkvi ospori ime, središte i imovina. Sklopljen je ugovor sa rimokatolicima i islamskom zajednicom, samo je SPC izuzeta. Usvojen je Zakon o slobodi vjeroispovijesti koji, navodno, daje najveće vjerske slobode svima, da čak i pet članova mogu registrovati vjersku zajednicu. Mitropolija bi tako, kao najstarija ustanova u Crnoj Gori, došla u istu ravan sa bilo kojom organizacijom religioznih egzibicionista i, čak, bila primorana da im ustupa hramove za izvođenje njihovih rituala. Očigledno je ovdje nastojanje države da Crkvu pretvori u beznačajnu vjersku zajednicu, koja bi u svemu bila u funkciji vladajuće ideologije. Takav primjer imamo u Makedoniji, gdje je svaki crkveni dogovor uslovljen svjetovnim, a ne duhovnim inicijativama. Kada Crkva dođe u takav položaj, onda, služeći sasvim svjetovnom, gubi duhovnu dimenziju koja joj je svojstvena. Sveti vladika Nikolaj naglašava da je riječ Božja hrana za dušu i ko god može – treba da je sluša. Ako se omalovaži duhovni značaj, a sasvim istakne svjetovna dimenzija života, onda se i samo ekonomsko blagostanje izokreće u siromaštvo.
Privatizacija državne imovine u Crnoj Gori vršena je, zamislite, u ime stvaranja države, a sad, predlog da se crkvena imovina učini državnom – zbog opstanka države. Naravno, problem opstanka postoji – jer je sve uzeto za privatne svrhe. A sad, da se za državnu svrhu uzme i crkveno a poslije opet neki proces za privatno. To su ti tokovi tranzicije, kada sve što narod ima, i duhovno i materijalno, mogao bi da izgubi i ostane sasvim opustošen i poražen.
PIŠE: sveštenik
DRAGAN STANIŠIĆ
(NASTAVIĆE SE)

---